Urođenim, naslijeđenim iskustvom u gastronomiji (ugostiteljstvu), podržan od strane porodice, u postojećem stambeno-poslovnom prostoru koji kupismo 2007. godine sa bogatom zanatsko-poslovnom prošlošću u kojoj je nekada davno bila kovačnica, vulkanizerska radionica, najduže limarska a potom i staklarska radionica, dječija igraonica, naposljetku i teretana, danas, dragi prijatelji, u sklopu već postojeće etno pekare i ujedinjenim snagama sa našim Mornarom za Vas smo otvorili etno restoran pod nazivom "Stara Čivija", sa željom da nam svima zajedno bude na raspolaganju za sva naša slavlja, da se u njemu družimo i provodimo naše najljepše trenutke. Adaptacija i proširenje započeti su početkom septembra 2009. godine i trajali su punih deset radnih mjeseci. Bilo je tu dosta hladnih dana, kiše, snijega, ali i pored toga mi smo vrijedno radili.

Zaljubljen u etno stil, a želeći ovdje u urbanoj sredini Vama prezentovati, prenijeti i zaštiti od zaborava za mnoge dio naše prošlosti, života i ambijenta na selu, te podstaknut vlastitim idejama, krećući se po našim selima, kupio sam pet ambara i četiri kuće-brvnare, rađenih na stari način kao spoj brvana poznat pod nazivom "vrenđija", prosjek starosti objekata je oko 100 godina. Dio toga je premješten i u originalu sklopljen, te predstavljen Vama u restoranu, da ostane upamćeno u kakvim kućama se nekad živjelo, odlagalo i čuvalo brašno, žito i druge namirnice neophodne za život. U jednom ambaru, koji je ranije služio u druge svrhe, danas možete sjediti sa Vama dragim osobama i osjetiti taj neizbrisiv trag, duh, ambijent našeg sela. Ostatak materijala od kuće i ambara većim dijelom utrošen je u izradu inventara, stolova i klupa, zatim krov, stubove, šank i ostale dekorativne dijelove restorana, uz prirodni kamen, u naše zidove, pod, dimnjake uzidano je i utrošeno nevjerovatnih 13.000 komada stare cigle i 7.000 komada starog biber crijepa. Ciglu i crijep iskoristismo još u mnoge interesantne i neobične svrhe, prepustiću Vam da sami pogledate i zaključite koje. Želeći da naš ambijent izgleda što autentičnije i prirodnije uzidali smo stara drvena kola, ćupove u zidove i obogatili ovaj prostor etno suvenirima, raznim starim alatkama, predmetima, buradima, kacama, šivaćim mašinama, klupama koje sam zajedno sa još nekim antikvitetima donio iz svog sela Mrđanovac, opština Šabac. Ne znam da li ste primijetili sa gornje lijeve strane velike kolte, drvo na kom je izrezbarena 1905. godina. Srušena je stara kuća u selu Mirkovac gdje kupih 3000 komada stare cigle i građe, među kojom sam našao i taj komad. Kasnije u razgovoru sa vlasnikom saznah da je ta kuća u čijem je sklopu nekad bio mlin i dućan pripadao Ostoji i Milki Trubarac, tj. mom pradjedu i prababi sa majčine strane. Kakva je to sudbina da se poslije toliko godina vrati opet nama! Iznad horizontalne grede kod kuhinje postavljeno je jedno staro uzglavlje od hrastovog kreveta, još iz Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, što dokumentuje interesantan grb na sredini, koji je pripadao mom djedu Slobodanu Stojanoviću. Takođe možete vidjeti jednu stranicu takvog kreveta njegovog oca Tikomira koja je izložena preko puta šanka. Iznad nje možete vidjeti više primjeraka starog oružja, koje datira još iz XVIII vijeka. Iznad šanka nalazi se šest starijih buradi, među kojima je bure još iz Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kao i malo bure na šanku iz 1937. godine, koja su pripadala djedu moje supruge Mili iz sela Vlaškovci, te njegovi drveni ormari sa rezbarenim glavama u kojima mi danas odlažemo garderobu svjedoče tom vremenu.

Dragi prijatelji, pošto sam ja u sve ovo uložio puno ljubavi, truda, vremena i volje, mogao bih Vam o svakom detalju puno toga pričati, a volio bih da nešto od toga i sami zaključite. Ah, da, ostalo mi je da Vam i malo približim sam naziv restorana, mnogi znaju, mada će se možda opet neko pitati zašto naziv "Stara Čivija". Šta je to čivija, šta to znači? Šapčani su nadaleko poznati šereti. Legenda kaže da je neki Šapčanin davno jednom knezu iz kočija počupao čivije sa točkova. Knez je na povratku za Beograd završio u prašini a Šapčani za sva vremena ostadoše čivijaši. Stoga je u šabačkoj ugostiteljsko-turističkoj praksi mnogo termina koji direktno ili indirektno asociraju na ovaj dogadaj - "točak", "točkonja", "čivija", "čivijada".

Porijeklom iz Šapca, a doselivši se kao beba od godinu dana sa roditeljima u rodni kraj moje majke 1982. godine, pored imena i prezimena Stojanović dobismo nadimak Čivijaš. Od te iste godine počinje naš porodični posao u ugostiteljstvu, kao i otvaranje restorana "Čivija" u Hrvatskoj Dubici 1984. godine. Zbog samog prostornog uređenja restorana, zbog toga što je "Čivija" već nekad postojala, a takođe i zbog godina mog oca, uz naziv smo dodali pridjev stara - "Stara Čivija".

Etno restoran "Stara Čivija" otvoren je uz kumstvo porodice Begić 26.06.2010. godine.